Izlazim iz kafane. Nalećem na prijatelja iz mladosti: nisam ga video godinama. Ne mogu da se setim njegovog imena, ali primećujem da je žut i ispijen u licu.
Hej! kažem. Zdrav si?
Da, kaže. Zdrav sam.
Hej! kažem. Zdrav si?
Da, kaže. Zdrav sam.
Sada je, po nekoj logici, red na mene da nešto kažem. Samo, ja ne mogu da otvorim usta.
Prvo pomišljam da su mi otkazale vilice. Ali odmah zatim shvatam da, u stvari, nemam više pitanja za njega. Da li je moguće da sam toliki idiot? Uh, što mi je nelagodno: gde me nađe, u materinu.
Prvo pomišljam da su mi otkazale vilice. Ali odmah zatim shvatam da, u stvari, nemam više pitanja za njega. Da li je moguće da sam toliki idiot? Uh, što mi je nelagodno: gde me nađe, u materinu.
Ćutanje se oteglo: da je izvodljivo, propao bih u asfalt.
On podiže ruku i spusti je na moje rame.
Ja i dalje ćutim i polako se smanjujem.
On još uvek udara po mom ramenu.
Ja ćutim i sada sam mu već do kolena.
On je sada čučnuo: njegova šaka, u ovom trenutku veća od mog ramena, i dalje me sabija.
Meni se plače.
On leže potrbuške na asfalt i kroz smeh mi kaže:
Dobro je, dobro je.
Нема коментара:
Постави коментар