Naši prethodnici nisu bili isuviše sentimentalni kada su bili u pitanju životi njihovih predaka.
Brojni istorijski i etnološki podaci govore u prilog ovakve tvrdnje. Tako, poznato je da su u Svrljigu ubijeni starci i starice. "Kada neko ostari i iznemogne, onda se familija reši da ga ubije, i to se ubijanje u Svrljigu zvalo "lapot". Birov zadje od kuće do kuće vičući: Hajdete lapot je u tom i tom selu u toj i toj kući, dodjite na podušje. Pred skupljenim svetom porodica bi premlatila starce i babe, i to najčešće batinom, ili tojagom, redje kamenjem ili sekirom. Koga su god vodili na "lapot" ... išao je bez ikakvog straha nadajući se boljem životu na onom svetu. I uvek su te jadnike na prvom mestu njihova rodjenja deca ubijala".
Da ubijanje nemoćnih nije bilo samo "specijalitet" Svrljiga i okoline svedoče i drugi navodi istog autora. Zapadno od Krepoljina, u daljini od 5 kilometara leži vlaško selo Sige. I tamo postoji predanje od oca na sina koje veli da su u stara vremena i tamo ubijali starce. Kad ko navrši 70 godina, skupe se starešine sviju zadruga, izvedu preživelog čiču čisto obučenog, i to na odredjeno mesto, obično na sred sela. Tom prilikom donesu njegovi zadrugari umešenu proju, stave mu je na glavu, izgovarajući ove reči: "Ne ubijamo te mi već ovaj hleb. Posle ove smrtne presude ubijaju ga, zatrpavaju, i razidju se svojim kućama".
U Risnici, kod Pirota ... u staro doba ubijali su, vele, i kod nas starce, i to sinovi svoje očeve. Obično su ih premlaćivali motkama i posle ih vukli drvenim kukama do groblja, jer su se gadili da mrtvaca dodirnu rukama. Tako se priča da je jedan čovek ubio svoga oca i kukom ga izvukao iz kuće, pa kuku zatim bacio. Njegovo dete, medjutim, koje je gledalo sve to, dohvati bačenu kuku i ponese je kući. Kada ga je otac zapitao šta će mu ta kuka, dete mu je odgovorilo: "Hoću da je
čuvam, pa kad ti ostariš, i ja tebe ubijem kao ti svoga oca, da te sa njom zakačim i odvučem do groba". Tada je taj čovek uvideo kako je gnusno ubiti svoga oca i izvlačiti ga kukom iz kuće. I tako se u selu dogovore da to kao pametni ljudi više nikada ne čine.
U našim krajevima eutanazija se primenjivala u okolini današnje Zenice, Krbave i Karlovca, zatim u Homolju i Timočkoj krajini, regionima koji gravitiraju Ohridskom i Dorjanskom jezeru, u okolini Pirota kao i pojedinim delovima Crne Gore...
Preci današnjih Ličana takodje su primenjivali eutanaziju - ali na vrlo neobičan način. Egzekucija je obavljana udarcem sekire ili malja u glavu, tek pošto se glava čoveka koji "više nije za život" postavi na posudu u koju se hleb meša.
U Crnoj Gori u prošlosti bili su "nežniji" prema onima koji su se po godinama približavali smrti. Ostalo je zabeleženo da su stare, pre nego što bi im okončali život, polagali na takozvani "pustenjak", prostirku napravljenu od vune.
Humano, nema šta!
Brojni istorijski i etnološki podaci govore u prilog ovakve tvrdnje. Tako, poznato je da su u Svrljigu ubijeni starci i starice. "Kada neko ostari i iznemogne, onda se familija reši da ga ubije, i to se ubijanje u Svrljigu zvalo "lapot". Birov zadje od kuće do kuće vičući: Hajdete lapot je u tom i tom selu u toj i toj kući, dodjite na podušje. Pred skupljenim svetom porodica bi premlatila starce i babe, i to najčešće batinom, ili tojagom, redje kamenjem ili sekirom. Koga su god vodili na "lapot" ... išao je bez ikakvog straha nadajući se boljem životu na onom svetu. I uvek su te jadnike na prvom mestu njihova rodjenja deca ubijala".
Da ubijanje nemoćnih nije bilo samo "specijalitet" Svrljiga i okoline svedoče i drugi navodi istog autora. Zapadno od Krepoljina, u daljini od 5 kilometara leži vlaško selo Sige. I tamo postoji predanje od oca na sina koje veli da su u stara vremena i tamo ubijali starce. Kad ko navrši 70 godina, skupe se starešine sviju zadruga, izvedu preživelog čiču čisto obučenog, i to na odredjeno mesto, obično na sred sela. Tom prilikom donesu njegovi zadrugari umešenu proju, stave mu je na glavu, izgovarajući ove reči: "Ne ubijamo te mi već ovaj hleb. Posle ove smrtne presude ubijaju ga, zatrpavaju, i razidju se svojim kućama".
U Risnici, kod Pirota ... u staro doba ubijali su, vele, i kod nas starce, i to sinovi svoje očeve. Obično su ih premlaćivali motkama i posle ih vukli drvenim kukama do groblja, jer su se gadili da mrtvaca dodirnu rukama. Tako se priča da je jedan čovek ubio svoga oca i kukom ga izvukao iz kuće, pa kuku zatim bacio. Njegovo dete, medjutim, koje je gledalo sve to, dohvati bačenu kuku i ponese je kući. Kada ga je otac zapitao šta će mu ta kuka, dete mu je odgovorilo: "Hoću da je
čuvam, pa kad ti ostariš, i ja tebe ubijem kao ti svoga oca, da te sa njom zakačim i odvučem do groba". Tada je taj čovek uvideo kako je gnusno ubiti svoga oca i izvlačiti ga kukom iz kuće. I tako se u selu dogovore da to kao pametni ljudi više nikada ne čine.
U našim krajevima eutanazija se primenjivala u okolini današnje Zenice, Krbave i Karlovca, zatim u Homolju i Timočkoj krajini, regionima koji gravitiraju Ohridskom i Dorjanskom jezeru, u okolini Pirota kao i pojedinim delovima Crne Gore...
Preci današnjih Ličana takodje su primenjivali eutanaziju - ali na vrlo neobičan način. Egzekucija je obavljana udarcem sekire ili malja u glavu, tek pošto se glava čoveka koji "više nije za život" postavi na posudu u koju se hleb meša.
U Crnoj Gori u prošlosti bili su "nežniji" prema onima koji su se po godinama približavali smrti. Ostalo je zabeleženo da su stare, pre nego što bi im okončali život, polagali na takozvani "pustenjak", prostirku napravljenu od vune.
Humano, nema šta!
Нема коментара:
Постави коментар