Čo Čeng Po je bio visokog, aristokratskog porekla, a sudbinski putevi su ga doveli u Beograd, na Dorćol, gde je skromno živeo na mansardi u ulici Kralja Petra 60. Trgovao je japanskom robom, a tradicionalna beogradska dobronamernost prema došljacima omogućila mu je da svije gnezdo u srpskom prestonom gradu. Tu je počela da se odmotava čudna romansa. Kinez je upoznao Lelu Levi, Jevrejku kojoj je došlo vreme za udaju i koja je uobičajeno žmirkanje kosookog dođoša razumela kao udvaranje. Uskoro su prvi put izašli u poslastičarnicu i - ljubav je buknula. Kada je Čo Čeng Po došao kod njenih roditelja sa darovima i prosidbenom ponudom, pukla je bruka. Kako Beograđanka da pođe za Kineza...
Kako je zabeležio list „Vreme“, u predratnom broju od 3. marta 1938. godine, nesrećnu Lelu je porodica hitno odvela u psihijatrijsku bolnicu na posmatranje. Jer, njeno ponašanje nikako nije moglo da se podvede ni pod jedan kliše onog doba. Ne lezi vraže, kao i u svakoj bajci, ljubav je pobedila, i Lela je izašla iz bolnice sa papirom da je – normalna. U znak osvete prema svojima, odrekla ih se i uzela novo ime – Danica.
Ovaj čudnovati brak ukoro je ukrasila malena Glorija, prelepo dete koje je otac zvao i Micuko. Već sa tri godine, kada je Ante Matekalo, poznati jugoslovenski predratni novinar napisao ovu priču, mala Glorija je govorila srpski i kineski, a uveliko je učila nemački jezik. Dete je imalo raskošan talenat, a želela je da postane glumica. Majka Danica ju je učila da peva „Uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi“, u očevom naručju je pevala pesmice koje niko u komšiluku nije mogao da razume, a nosile su prizvuk sete prema dalekom zavičaju Čo Čeng Poa.
Jedini Kinez u Beogradu bio je budista, ali je zajedno sa suprugom Danicom rešio da njegova porodica pređe u hrišćanstvo. U tu čudnu bajku umešala se još jedna poznata beogradska predratna dama – Gita Predić. Onima koji je ne znaju, dovoljno je pomenuti da je bila kćer Branislava Nušića. I eto novog zapleta: iz pozicije izgnanice sa dorćolske margine, nekadašnja Lela Levi doživela je da njenu kćer Gloriju treba da krsti niko drugi nego – Ben Akiba, odnosno Branislav Nušić, neprevaziđeni bard srpskog teatra!
Kako je zabeležio list „Vreme“, u predratnom broju od 3. marta 1938. godine, nesrećnu Lelu je porodica hitno odvela u psihijatrijsku bolnicu na posmatranje. Jer, njeno ponašanje nikako nije moglo da se podvede ni pod jedan kliše onog doba. Ne lezi vraže, kao i u svakoj bajci, ljubav je pobedila, i Lela je izašla iz bolnice sa papirom da je – normalna. U znak osvete prema svojima, odrekla ih se i uzela novo ime – Danica.
Ovaj čudnovati brak ukoro je ukrasila malena Glorija, prelepo dete koje je otac zvao i Micuko. Već sa tri godine, kada je Ante Matekalo, poznati jugoslovenski predratni novinar napisao ovu priču, mala Glorija je govorila srpski i kineski, a uveliko je učila nemački jezik. Dete je imalo raskošan talenat, a želela je da postane glumica. Majka Danica ju je učila da peva „Uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi“, u očevom naručju je pevala pesmice koje niko u komšiluku nije mogao da razume, a nosile su prizvuk sete prema dalekom zavičaju Čo Čeng Poa.
Jedini Kinez u Beogradu bio je budista, ali je zajedno sa suprugom Danicom rešio da njegova porodica pređe u hrišćanstvo. U tu čudnu bajku umešala se još jedna poznata beogradska predratna dama – Gita Predić. Onima koji je ne znaju, dovoljno je pomenuti da je bila kćer Branislava Nušića. I eto novog zapleta: iz pozicije izgnanice sa dorćolske margine, nekadašnja Lela Levi doživela je da njenu kćer Gloriju treba da krsti niko drugi nego – Ben Akiba, odnosno Branislav Nušić, neprevaziđeni bard srpskog teatra!
Нема коментара:
Постави коментар